NAPOKON DOM IZ SNOVA

by | December 28, 2017

Transformacije stambenih prostora arhitektkinji Špeli Modic životni su poziv, a enterijer koji vam predstavljamo njen je dom, za koji je osvojila prvu nagradu na Bravacasa Design Awards 2015, u kategoriji stanova od 45 do 100 m2.

A rhitektkinja Špela Modic tri godine je tragala za idealnim stanom. Jedan od važnijih kriterijuma bila je lokacija – centar Ljubljane, odakle bi sve mogla da obavlja biciklom ili pešice – pa je već u startu shvatila da će se on nalaziti u zgradi starijeg datuma i da će zahtevati kompletnu adaptaciju. Budući da joj je uža specijalizacija preuređenje enterijera u lošijem stanju, koji nakon transformacije postaju udobna mesta na život, zapušteni i neatraktivni prostori nisu je obeshrabrili. “Pogledala sam mnogo stanova, ali nijedan nije bio ono što sam tražila. Tada smo suprug i ja naišli na zgradu u centru grada, sagrađenu pre Drugog svetskog rata, sa šest stanova, kojoj su upravo dodata još dva na poslednjem spratu.

Njihovi vlasnici su arhitekte, koji su napravili projekat za promenu nagiba krova te se tako otvorila mogućnost postojanja još dva nova stana. Imali su identičnu osnovu kao i oni na donjim spratovima, i iako nisam mislila da ću živeti u prostoru koji je neko drugi projektovao, svideo mi se na prvi pogled”, kaže Špela. “Jedina zamerka bila je ta što nema balkon, ali sve ostalo savršeno nam je odgovaralo, pa nismo dugo razmišljali. Najviše su me oduševili materijali, koje bih i sama izabrala – recimo, hrastov parket ispod kojeg je podno grejanje, te aluminijumska stolarija koja mi je puno draža od one od PVC-a.” Iako smeđa vrata baš i nisu bila po njihovom ukusu, bila su kvalitetna i lepa, pa su ih zadržali, kao i tamne podne pločice

u hodniku i kupatilu. Uprkos tome što je stan bio dovršen i praktično useljiv, Špela i suprug Alain ponovno su ga ‘raskopali’ i razveli električne kablove za rasvetu i opremu u kuhinji.

“Kad je reč o nameštaju, nisam previše razmišljala – htela sam što više prirodnih materijala kao što su drvo, metal i staklo, i umerene boje, što baš i nije tipično za naše projekte”, nastavlja Špela. Gotovo sav nameštaj u stanu izrađen je po meri i Špelinim zamislima. “S obzirom na raspored zidova i otvorenost, stan zaista nije bio zahtevan – lako smo ga opremili gotovim, tipskim elementima.

No, moja želja bila je da eksperimentišem i upotrebim unikatne primerke. Kada opremam stan za klijenta, uvek je riskantno predložiti nešto novo i neobično, ako se već nisam iz prve ruke uverila da funkcioniše. Tako mi je naš stan poslužio kao ogledni poligon za neke buduće projekte”, dodaje, te nastavlja: “Najlakše je eksperimentisati u svom prostoru, jer odgovaraš samo sebi. Na primer, srebrna presvlaka na sofi nije se pokazala kao dobar izbor, jer se na mestu gde najčešće sedimo srebrna impregnacija ljušti, tako da smo već naručili novu, pamučnu.” Špela priznaje još jedan neuspeo eksperiment, a to je motiv na drvenim panelima koji skrivaju zadnju stranu ormara i ulaz u sobu.

Prvobitno je na njih pričvrstila lišće koje je zalila smolom, no u dodiru s vrućom smolom zeleno lišće poprimilo je žalosnosmeđu boju, pa je na kraju ceo koncept promenjen. “Tada sam zamislila efekat voska koji kaplje sa sveće – rezultat svetlećih pruga na ljubičasto bojenom brušenom drvetu bio je fenomenalan!”


Tags: