Nova poetika prošlih vremena

by | November 20, 2021

Predstavljamo vam enterijer trosobne porodične kuće koja se nalazi u starom delu Voždovca, a koja uspešno spaja duh klasične stambene arhitekture s početka dvadesetog veka sa savremenim tendencijama uređenja prostora.

Ova predratna voždovačka kuća deo je nekadašnje Činovničke kolonije, koja se prostire između ulica Bulevara oslobođenja i Vojvode Stepe. Ovaj kraj grada, miran i prijatan za stanovanje, danas se smatra jednim od elitnih beogradskih delova, sa velikim brojem luksuzno adaptiranih i jednim brojem novoizgrađenih vila. U tom ambijentu predmetna kuća nenametljivo stoji u svom izvornom obliku na uglu dve mirne ulice, okružena zelenilom, sa pogledom na mali park – jedan potpuno autentičan, nedirnut komadić prošlih vremena.

Vlasnici, ujedno i naslednici ove kuće, odlučili su da je adaptiraju za potrebe svoje mlade četvoročlane porodice. S jedne strane bila je želja da se klasična estetika što manje naruši, s obzirom na to da je porodica bila emotivno vezana za ovo gotovo stogodišnje zdanje, dok je s druge strane stajao njihov razvijen ukus za suvremen dizajn i potreba da njihov prostor bude u skladu sa trendovima u opremanju. Sa arhitektom Dubravkom Marić vlasnici su se od starta našli na istoj liniji razmišljanja, te je delovalo da rešenja, čak i ona nestandardna, sama dolaze. Nesvakidašnje je, a u karijeri arhitekte do sada potpuno jedinstveno, to što je vlasnik najveći deo mobilijara samostalno napravio. Naime, on je prema nacrtima arhitekte uspeo da izvede čak i kompleksne, krupne komade u kombinaciji različitih materijala. Pored toga što su ovakvim načinom rada u velikoj meri prevaziđena ograničenja u budžetu, saradnja između arhitekte i klijenta dobila je jednu sasvim novu dimenziju, a kuća jedinstveni lični pečat. Obostrani vedar duh i zadovoljstvo zajedničkog rada i stvaranja obeležili su renoviranje ove prelepe stare kuće, pa i njegov finalni rezultat.Fasada je obnovljena, originalna zagasita žuta boja je izabrana kao njen ton, a unutra je stvorena nova priča.Građevinski zahvati su bili manjeg obima. Dnevni boravak je proširen na račun spavaće sobe velikom nišom u koju ulazi ugaona garnitura za sedenje. U cilju otvaranja plana i povećavanja fluidnosti prostora, prolazi iz trpezarije ka dnevnom boravku sa jedne, i ka kuhinji sa druge strane, maksimalno su prošireni.

Organski spoj starog i novog arhitekta Dubravka Marić realizovala je kroz slojevit pristup enterijeru. Na makro nivou zadržana je klasična školjka – originalni visoki plafoni, svedene gipsane lajsne, unutrašnja i ulazna vrata tipična za period u kojem je kuća nastala. Na srednjem planu upotrebljen je mali broj veoma krupnih komada mobilijara koji su izrazito moderni, dominantnih formi, snažnih ravnih linija i potpuno svedene kolor šeme (siva, bela i prirodna boja hrasta). Ovako formiran prostor razgrađen je i razigran na mikro planu velikim brojem različitih elemenata sitnog mobilijara i dekora, među kojima ima i antikvarnih, i savremenih dizajnerskih komada, autentičnih detalja afričkog porekla, unikatnih komada koje je arhitekta osmislila za ovaj prostor, a i onih svima dostupnih iz velikih prodajnih lanaca. Ovaj fini preplet najbolje se očitava na dnevnom boravku.

Dispoziciono i funkcionalno trpezarija je težište ove kuće, a u estetskom/oblikovnom smislu tretirana je kao baza ili koren. Zatečena drvena trpezarija iz sedamdesetih je zadržana, kao i zanimljive police od punog drveta ugrađene u njene bočne zidove, a atmosfera je promenjena scenografskim sredstvima – rasvetom, zavesama, dekorom koji potencira njenu simetriju, te zelenilom koje naglašava njenu vezu sa spoljašnjim prostorom.

Kao “backsplash” u kuhinji urađen je prozor, čime je ostvaren kontinualni pogled prema bašti i parku. Ulazna partija je zadržala svoj izvorni oblik, a u njen klasični izraz strateški su dodati detalji – sveži i neočekivani, ali istovremeno delikatni i odmereni.

Autentično staro ogledalo zadržalo je svoju nekadašnju poziciju, ali tako što je putem pozadinskog platna od ogledala „prevedeno“ u savremen enterijerski jezik.

Jednostavnoj, modernoj, beloj kuhinji suprotstavljen je praktičan plakar-ostava duž celog naspramnog zida, izrađen od toniranih drvenih letvica. On zajedno sa optički zanimljivom keramikom heksagonalnog formata predstavlja modernu referencu na dizajn sedamdesetih prisutan u trpezariji.

 

Keramika sa tipičnom marokanskom šarom u plavom tonu upotrebljena je kao detalj na ulaznim stepenicama – nagoveštaj nove atmosfere kreirane u kući, koja uspešno balansira između elegantne ozbiljnosti i sveže razigranosti.


Aleksandar Milutinović